Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Gospodine, uzdisao je sveti Augustin. Taj nemir, nemir je čežnje. A čežnja je najdublja čovjekova potreba da svoj život ispuni smislom. Ona je pokretačka snaga, snaga koja nas čini sposobnima da izdržimo i nesnosna bremena i bolne suprotnosti. Iz čežnje rastemo…
Naša čežnja može ponekad biti zatočena, skrivena, nezrela. Iza nje ne mora nužno stajati želja za savršenstvom i puninom. Ali ipak, sve naše čežnje slijevaju se u jednu – čežnju za Bogom: O Bože, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna bezvodna…Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce. Živeći svoju čežnju, mi svoje biće upravljamo prema Bogu. Čežnja je koračanje prema punini koju još ne pojmimo nego je samo čežnjom slutimo…
Našu čežnju, težnju za beskonačnim, za vječnim, za srećom, za jedinstvom… može ispuniti samo Bog. Tek u bezgraničnom prostoru Božje ljubavi, u sjedinjenju s Bogom bit će ispunjene sve naše težnje i želje.
Čežnja je pratilja na tvome
putu
Ponekad dolazi krišom,
Ponekad nahrupi silovito.
Igra se s tobom kao s valom.
Znade i nježno zatirati…
(…)
Ona te čini plahovitim…
Budi te iz zadovoljstva i
samodostatnosti…
Može te siliti, može i čekati.
Stalna je.
Može čak i poletjeti.
Ona je tvoje djelo i tvoja
nada,
duboki tutanj i žarka bol…
Ona je snaga tvoga traženja…
Ona je molitva s onu stranu
svake molitve…
Čežnja je pratilja na tvome
putu…
Slijedimo svoju čežnju!